Sve hirurške intervencije Petar Miljanić (1852–1897) obavljao je u zajedničkoj sobi u kojoj su bili smješteni drugi pacijenti, često teško bolesni i zarazni. Kako nije bilo školovanih medicinskih sestara, pomoćnici pri operacijama bili su bolničar Timotije Gagović, apotekar Jovo Drečo, pa čak i tadašnji bolnički poslužitelj Simo Urošević. Njih je doktor Miljanić edukovao da mu budu asistenti prilikom operacija, da dodaju instrumente i prate puls tokom operacije, a bili su i prvi anesteziolozi.

U odsutstvu zvaničnih vodiča za asepsu i antisepsu, doktor Miljanić sprovodio je posebnu preoperativnu pripremu. Pacijenima bi prije operacije ošišali prljavu kosu, umivali im lice i glavu, okupali bi ih, davali im blagi laksativ. Posebno je rađena dezinfekcija nosne i usne šupljine. Operativno polje i instrumenti pripremani su pomoću karbolne kiseline, apsolutnog alkohola, rastvora boraksa, hlorne vode, dvohlorne, dvojodne ili cijanične žive. Nož je dezinfikovan samo u prokuvanoj vodi. Dr Miljanić je smatrao da je operativno polje najbolje pripremiti prokuvanom vodom, jer sva ostala dostupna sredstva izazivaju hemijski nadražaj, što je otvaralo put zaraznim agentima.

Hiruršku intervenciju uklanjanja katarakte započinjao je linearnim rezom na granici rožnjače, koristeći tehniku njemačkog hirurga Von Grefeu, jednog od najboljih oftalmologa tog vremena. Na kraju operacije rez na rožnjači nije ušivao, rana je posipana praškom jodforma, a oko previjao mekom gazom. Prva 24 sata nakon operacije od pacijenata je zahtijevao nepomično ležanje na leđima, rana je previjana u jutranjim časovima. Tek nakon dva dana bilo im je dozvoljeno da izađu iz bolnice. Zbog manjka bolničkog prostora, očnim pacijentima nisu mogli obezbijediti posebne uslove za oporavak. Kako je vjerovao da im jaka svjetlost može smetati u ranom postoperativnom toku, umjesto zamračene sobe pacijentima je preko operisanog oka stavljan povez od zelene tkanine. Dvije nedjelje nakon operacije, otpuštali su ih iz bolnice. Kod samo jednog pacijenta operacija je bila odrađena na oba oka u isto vrijeme, a u ostalim slučajevima operacije katarakte na drugom oku su obično rađene poslije 10 dana.

Uspješnost operacije procjenjivali su, kao i danas, na osnovu postoperativne oštrine vida, kao i postojanja komplikacija. Provjera i korekcija vidne oštrine izvođeni su samo kod pismenih i inteligentnih lica, dijelom i zato što su mnogi, nestrpljivi i zadovoljni rezultatom operacije, napuštali bolnicu i prije predviđenog roka, a dijelom i zbog toga što su Crnogorci, posebno Crnogorke, smatrali da je sramota nositi naočare (danas se na kraju operacije u oko ugrađuje vještačko sočivo i nošenje naočara nije obavezno.)

Potpun uspjeh bio je postignut u većini slučajeva, značajan je rezultat s obzirom na uslove u kojima se operacija izvodila. Potpun uspjeh registrovan je kod 77% operisanih, kod njih 17% zabilježen je polovičan uspjeh. Gubitak vida (5,5%) bio je posljedica infekcije, unutarnjeg krvarenja ili upale oka.

Doktor Petar Miljanić bio je pošten i savjestan ljekar i izvještavao je ne samo o svojim uspjesima, već i o svojim neuspjesima i nije krio komplikacije. Tako je kod poznatog hercegovačkog vojvode Peka Pavlovića (65 godina), tokom operacije uklanjanja katarakte nakon razreza korneasklere, a posebno nakon iridektomije, došlo do krvarenja i pomodrilo je polje operacije. Za vrijeme manevrisanja, u pokušaju da se izbistri prednja komora oka, iznenada je iskočilo sočivo iz oka, a sa njim i značajan dio tečnog staklastog tijela. Preduzete su hitne mjere da se zaustavi krvarenje i izbjegnu druge, strašnije komplikacije.

Odmah su skinuli fiksator i blefarostat i narednih nekoliko minuta koristili hladni kompresor sa blagim pritiskom. Poslije operacije vojvoda je imao blagu upalu i zamućenje rožnjače, ali, uglavnom oko i vid su bili spaseni.

PRIREDILA:

MIRJANA D. POPOVIĆ

NASTAVIĆE SE

---